fuvochuchmo

KO TI JE SUĐEN: Saznaj za koga ćeš se udati

fuvochuchmo | 09 Јануар, 2019 14:48

Mjesečni horoskop za april 2015.

❤️ Click here: KO TI JE SUĐEN: Saznaj za koga ćeš se udati

Ovaj put naši roditelji postaše na istom trećem spratu još bliže komšije gdje dobiše po moderan i lijepo opremljen jednosoban stan. Možda su neke druge sile dovele do toga da imate neosnovane sumnje, sačekajte, noć je puno pametnija od jutra. Pitao je ko su ovi civili.

Tri su joj skoro neosjetno narasli a četvrti se iskosio pa potiskuje u zube do njih. Razdvojili su žene i djecu od muškaraca. Kad su oca doveli u bolnicu, njezina se majka predstavila medicinskim sestrama kao nje gova supruga; zatim je stigla njegova prva žena, Maryan Farah, jer i ona sad živi u Whitechapelu, pa im se i ona predstavila kao njegova supruga.

Ironično je da mi je oči otvorio upravo Osama bin Laden. I ako nešto niste baš najbolje isplanirali, ili niste sigurni u rezultate nečega što biste hteli da radite, dajte sve od sebe da drugi ne vide to, već predstavite svoje ciljeve na najslatkorečiji mogući način i uspeh je zagrantovan. Budite spremni na kompromise, iskrene razgovore i na žalost gaženje svojih reči, radi mira u kući. Mahad mi je uvijek govorio da sam glupa. I ja se njemu obradovah. Nastojte da neke rasprave odložite za period posle 10.

Mjesečni horoskop za oktobar 2015. - Djeca su ili nasilnici ili žrtve n asilja; ili sama preuzimaju inicijativu postajući nasilna, ili trpe nasilje.

Kič je grad iz kojega je došao, - kaže nepoznati. Evo tog grada na slici. Radi se o memoarima bolesnika koji kaže da je na Zemlju došao sa Planete Nada. Problem nije što je on bolestan nego je toliko normalan. Kaže, došao sa Planete Nada iz Galaksije Cyrus. Niti aparata ni motora nego osvano nako sam pored moje pojate. I to, da je došao sa sa Planete Nada 7000 i neke godine na ovu našu Zemljicu na kojoj po datumu moga zapisa tek teče 2012-a. Na tu moju primjedbu samo prezrivo frknu. Priča neke gluposti da je prije 16 godina pobjegao sa Meteora Balk koji je pak prije više od 3000 godina adaptiran za neka tri mala zemaljska naroda, da konačno samo oni na njemu žive i rade. Da konačno uvide da im drugi nisu krivi za njihove užasno krvave ratove. A oni, oni su to jedva dočekali i s vremena na vrijeme nastavljali ih još krvavije. Zadnji eto bi od 6091-e do 6095-e, veli on. Kaže:-Na Nadi i ovdje, to je sve isto. Ljudi su svuda samo ljudi, samo što se oni na Nadi još uvijek trude da pošteni ne nagrabuse baš skroz. Isto su ludi, pametni i osječajni. Ima sasma malo razlike u vaspitanju, veli on baš tako, -sasma. Malo mu je čudan jezik, nekako rudimentaran. Mora se priznati da su Nađani tolerantniji i milosrdniji od nas sa Balka. Ipak svi i tamo u svemiru proizvode oružje za konačni smak ljudi sa ovog svijeta. Još im to skroz ne polazi za rukom. Siguran sam u to, veli on. Ali zašto, - to ne znam, dodaje tužno. Možda je to i zbog toga jer poslije silnog poleta za rat vojnici u rovovima sve brže poćinju da zavide bubama na virtuelnosti da ostanu živi i počnu da žude za mirom, nastavlja sjetno. Tako da još uvjek po svemiru negdje ima još ljudskih života. Čovjek misli da je neko i nešto ako može uništiti, ubiti, zatvoriti, mlatiti, mučiti silovati pripadnike svoje rase. Obuče uniformu, postroji se i to je sve. Doživljava potpunu slobodu klanja i klaonice iako je kao fol svezan naređenjima i konvencijama. Pozdravlja ofricire dodirom dva prsta ili šakom desne ruke na sljepo oko svoje glave kao da kaže, - zapovjedniče, moja pamet je tvoja, ja sam slijep i prepušten tebi. A kad ode na bojište prepušten je samo svojim nagonima i strahovima. Rat je vrhunac svega, - reče neki ostrašeni philosof. Svega, završi neznanac svoju tiradu. Donese dakle sa sobom taj ludi čova neku tašnu i mjesto kakve nove naprave iz nje izvadi knjigu na malo ruralnom Srpsko-Hrvatskom jeziku pa mi je dade na poklon. Taj sam jezik naučio od mojih roditelja koji su me, neznam zbog čega tjerali dugo godina da ga čitam i pišem. Čak i Čirilicu sam naučio. Ja ga pitam, pa kako to da on nema nešto pametnije, nešto što tamo ima, a ovdje nema pa da se tako obogatimo 'na pronalasku'. Veli ama nema tamo ništa što ovdje nema, sve je isto i tehnika i tehnologija. Znanje se po Svemiru ljudima djeli ravnomjerno iz istog depoa. Samo, tamo imaju neke mašine za prevoz putnika sa planete na planetu koje neke misteriozne grupe ljudi drže pod strogom kontrolom. Nisu to ni mašine, veli on, nego kabine. Kažeš onom što šnjima rukuje đe ćeš, uđeš u kabinu i poslije za par minuta se nađeš tu đe si želio. Mene su smatrali neprijateljem jer sam pisao o nama ljudima bez zadrške i licemjerstva. Jedan dan me neko zgrabio na ulici sa mojom tašnom u kojoj sam nosio jednom prijatelju ovu moju knjigu u kafanu na čitanje i evo me ovdje. Ma šta oni rade od ljudi to je revija. Šta ima u ovoj knjizi opasno? To je dnevnik moga života i nekih događaja koja se uz njega usput dešavaju i ništa više. Ako im to smeta onda im smeta cijeli živi svijet. A to samo đavlu može da smeta. Možda su se oni šnjim povezali i svezali? Ma ko su to oni? To su ti ljudi koji se godinama nisu nasmijali, zasvirali, zapjevali. Vazda u crnim odijelima sa bjelim košuljama i kravatama. Političari i njihovi lešinari, - velim sad ja onako više sam za sebe. Da oni, -veli on. Kaže mi da njegovu knjigu objavim slobodno pod mojim imenom, ako hoću i traži da ga samo zaštitim i nikom ne govorim mnogo o njemu jer mu je sve već dosadilo i htio bi da živi kao farmer, čuva ovce ili tako nešto dok ne smisli kako da se vrati na Nadu. Dogovorimo se da kažem svima da mi je kao neki sa Balkana rođak došao u posjetu da radi ovdje na mojoj farmi u Kanadi jer tamo nema posla, itd. Ma šta ja ima da kome objašnjavam ko je on, ovdje sam ja gazda i nema to ovdje u Kanadi da se radnici pitaju šta. Imao je čak i pravi Hrvatski pasoš koji su mu dali oni sa Nade, što ga nama od tamo ispratiše. Pristanem preliminarno dok ne pročitam malo te njegove pisanije i malo ga posmatram. Ionako mi fali nekih izazova. Više su mi dosadila i krstarenja po morima, hoteli na Kubi, u Mexiku na Havajima. Svašta i od mene. Radova na farmi nema čudo kad se dobro organizuje posao, to jest dobro plate radnici. On me ubrzo odmjenu u svemu oko poslova; sa radnicima, oko konja i nojeva, malog motela u kojeg bi smjestio turiste koji bi dolazili da ih jašu i vrlo skupo plate to zadovoljstvo. Ma živio sam ko grof od kada mi ta ideja sa nojevima pade naum. Konji su već svima dosadili. Ja želeći uvijek da budem pisac počeh da prepisujem njegove pisanije nalivperom i olovkom tako da je u rukopisu izgledala kao da sam ih ja stvarno pisao. Promjenio bih koju rečenicu ili dodao nešto pa to precrtavao tako da je to izgledalo kao pravi mukotrpni rad. Ma bio sam ja talenat u školi za književnost dok nam ne dođe da predaje literaturu neki prof koji je slušao samo sebe i uživao u svojim predavanjima. Jest bio načitan i zaljubljenik literature, ali njegovo znanje se na većinu u razredu se nije prenosilo. Izgubismo mnogi volju za taj vid ljudske aktivnosti i okrenusmo se medicini, inžinjeriji, mathematici, pravu, a neki čak i ekonomiji, što je za gimnazijalce bilo veoma neobično. Moja žena je radila u obližnjoj bolnici kao sestra. Imala je dosta prekovremenog rada, rad u smjenama, 12 satne šifte na poziv, pa sam sa te strane imao na pretek vremena za prepisanije. Bio sam mlad i zbog sigurnosti koju mi je pružala familija a naročito otac bio sam i dugo ostao veoma naivan zbog čega su me drugovi često šprdali. Odatle dobih mnoge komplexe, ali budio sam i poneko poštovanje jer sam na to sve bio nevjerovatno tolerantan. Sve se promjenilo kad je te zlokobne 91-e rat počeo u Hany a onda 92-e u Bony na našem meteoru Balk. Da počnem malo ranije oko 74-e kada nam je u drugom srednje Žika dožao za profesora matematike. Svi su uočili frapantnu sličnost nas dvojice; kao da smo dva brata sa velikom razlikom u godinama, ili kao neki mlađi stric i sinovac što se nerijetko i dešava da veoma liče. Malo mi nešto zbog toga poraste moj inače nizak ugled u razredu, a i zbog toga jer sam u zadnjih dvije godine porastao čitavih 20 centimetara i u sebi otkrio talenat za matematiku. Svoje godine Žika nikada nije odavao. Uvjek bi na pitanje đaka o datumu rođenja odgovarao frazom, — godine nisu važne, pa dodao da je sve u životu relativno. Pošto je bio matematičar dodao bi zamišljeno, - i varijabilno. Iste godine 81-e-e kad smo maturirali, omiljeni prof je oženio lijepu plavu Donju, našu najljepšu vršnjakinju iz razreda iako je bio od nje stariji bar 15-ak godina. Naglo mu opade ugled u mojim očima, pa i u čaršiji. Oženi on onu istu nježnu Donju koja je sa mnom išla u školu svih 12 godina, dakle od prvog osnovne. Udala se za profesora tako iznenada kao da ju je na ulici zaprosio i odatle odveo kod matičara. Mislim, ima i takvih brakova pa traju dugo i sretno. Tu sa brakovima nekih formula za sreću nema. Nikada ih niko negdje prije toga nije ni vidio nasamo niti je ona imala nekih ljubavnih veza. Nije im bilo ni svadbe niti je iko u Čaršiji ikada vidio neke Žikine rođake. Bio je vuk samotnjak. Prije toga braka stalno je bio sam na svom starom biciklu kojega je popravljao, modificirao nekim brzinama za uzbrdo i niz brdo. Vodio je tri kružoka, matematički, astronomski, pozorišni. U kafane nije ni ulazio. Uzoran i trezven služio je kao primjer svima nama. Čaršija ga nije naročito voljela, ali su matematičari bili rijetki na Balku pa su se opštine otimale za njih i davale im stanove. Meni je Donja bila posebno draga i gledao sam na nju kao ni na koju drugu osobu. Nešto sasvim posebno, ni kao na sestru ni moguću ljubavnicu, ni prijateljicu, nego kao dio sama sebe. Tako to biva kada provedeš mnogo vremena sa jednom osobom. Grci imaju sedam riječi za sedam vrsta ljubavi. Ja sam prema njoj gajio, ako ne i svih sedam, ono bar njih pet. Nikada mi sa njom nije bilo dosadno. Kada smo bilo gdje bili skupa za mene je to bio praznik. U divljini, na moru, u disku, na ulici, pa i poslije u vozu kojim su godinama često zajedno putovali. Ja u grad u kojem sam živio 10 godina dok sam bio oženjen, a ona prvo na vanredne studije, a potom ustaljeno tetki posjetu u GrizzVille. U mladosti sam par puta poslije burnih trevenki spavao sa njom; u istom šatoru, krevetu njene sobe kad joj mati nije bila tu, konjarniku na planini, ali nikada nismo imali ništa od bilo kakvih fizički kontakata. Jednostavno bi prespavali zajedno obučeni u onom u čem smo se zatekli taj dan, jer drugog kreveta nije u blizini ni bilo ili je bilo suviše hladno. Nikakvih drugih poljubaca između nas nije nikad ni bilo osim u obraze u raznim slavljima; rođendani, Nove Godine. Svi su znali da sam njen zaštitnik i vjerni pratilac i prijatelj koji bi svoju ruku dao za nju. Branio bih je kad bi, kao i o svakom ljudskom biću, tračevi male čaršije kolali o njoj. Nisam na nju ni trenuta dao da neko baci neku mrlju, insinuaciju ili laž koja bi ostala zauvjek kao istina. Pogotovo zato, pravdao sam sa sam sebi, jer je odrasla samo sa mamom. Oca nikada nije ni spomenula. Kolale su razne priče o njemu, da je bio kriminalac, zatvoren zbohg zločina u Drugom Ratu, Inforbirovac, likvidiran, obješen, neprijateljski emigrant, itd. Ima tako ljudi koji, da bi se zadovoljili mentalno i oralno iz zavisti vole da smišljaju laži o drugima i potpiruju antagonizam prema njima, jer su im jednostavno iako su tu pored njih totalno nedostupni. Jedno mi je samo bilo žao i još me peče savjest zbog toga. Bili smo tada u trećem Gimnazije. Ona je ustala i njemu odrešito opalila isti takav šamar ako ne i jači. Umješao se i veliki grasslandski bitkaroš tog doba EljoBan, poznat po ljutini i jakoj pesnici, koju je potezao bez mnogo razmišljanja. Ali avaj, ovaj put samo opominjući sileđiju da to nije primjereno kulturnoj čaršiji kakva je naša, odgura ga ustranu i sve se kao nekako smiri. Nadao sam se da će ga Ban nokautirati, a ono ništa. Dok sam ja klecajući koljenima kukavički došao do njih gužva se razišla. Ona je sjedila i kao siroče gorko plakala. Samo je malo falilo da i ja zaplačem. U tom momentu ona nikog nije imala. Vjerovatno se zbog toga osjećala bijedno i sav nabijeni gnjev što nije razumjevala budalaštine odraslih je slila u taj šamar kojim je opalila sileđiju, ali ju je on onda u nastaloj gužvi udario i pesnicom u stomak, što ipak nije bilo svojstveno najgorim bitkarošima nježnog pola našega grada. Ajd poneki šamar, ali pesnice nikako. I danas mi je žao što nisam skupio hrabrost i nabio tog rundavog slieđiju štocom ili nogom ili bilo čim. Možda bih popio i ja batine ali šta mari?. Možda bi od tada stvari među Donje i mene krenule drugim tokom?. Nije niko razumio zašto se udala i od tada prekinula prisan kontakt sa svima iz razreda pa i sa mnom, ali smo to poštovali i pravili se da na to gledamo kao na sasvim normalnu stvar. U mom prisustvu bi je obavezno neko sasvim na kratko pomenuo i značajno gestom ili mimikom lica dao do znanja da me lila, kako bi to čaršijski rekli. Odlučio sam čak pritom i da opsujem ponekad jer je to sovka sastavni dio svih naših sredina na Balku. A toliko mo se svi u razredu između sebe voljeli. Poslije niza godina, iz nas se izrodiše; licemjeri, ulizice, kockari, pijanci, karijeristi i rijetko ko od nas ostade prava normalna raja. Što smo više starili između nas je jaz sve bio dublji, iako smo se i dalje naročito mi muški družili. Išli smo uglavnom po kafićima, rijeđe na Planinu, a sretali se po tri puta dnevno u gradu jer je to stvarno mali grad, dug 3 km, širok 500 metrara, koji je većini od nas bio dovoljan za cio život. Proporcionalno sa rastom naših godina na sve se rasplamsavala golema zavist. Na; ljepotu, karijeru, pamet, modu, stas, glas, djevojku, ženu, boju očiju, veze, a naročito imovinu koja je kod nekih od nas rasla, a kod nekih bogami ne. Grad Grassland je smješten u uskoj dolini rijećice Ašve, bolje reći potoka širokog desetak metara koji je izvirao iz obližnjeg brda Omar, koji je ustvari prevoj između dvije planine, ogromne Lašich i manje Ylenitze. Preko tog prevoja vodi jedini put ka Zapadu. Kada smo 60-šesdetih počeli ići na more uživali smo u makadamski prašnjavim serpentinama i gledali u nepregledne daljine šumovite i zelene naše republike Bony. Pred ovaj rat 92-e, grad imade cijelih 18. Neki vele čak i dvadeset. Ašva je u drugom smijeru prema Istoku, na izlazu te uske doline, probila sebi put između dva brda Ukovitze i Gradtza. Uz nju vijuga put ka Traderu. Mora da je ta dolina tisućama godina prije tog proboja riječice bila lijepo planinsko jezero sa dnom na 500 metara nadmorske visine. Sa sjeverne strane dolina je omeđena planinom Lašić koja ide u visinu do 2. Sa zapada je planina Ilenitza visine do 1. Evo fotografije naše Ašvice. Prva zgrada lijevo koju smo zvali Krmetnjak, bijehu naše prostorije pozorišta. Predstave smo igrali u Domu Armije Balka u gradu, pa i okolnim gradićima i selima. Jednom su sa predstavom našeg Russoa u glavnom gradu Balka GrizzVillu. Otkako je Žika došao krajem svake godine išli bi na veće exkurzije, a tokom godine na vikend izlete. Ako ništa bar na okolna brda ili neku pritoku Ašve ili u željezaru Enitza. Svi đaci škole bi svake godine išli vanrednim vozom u Trader, glavni grad Bony, i u jednom danu odgledali dvije predstave u Narodnom pozorištu pa se, sa pjesmom i cikom pred zoru vraćali u Grassland. Exkurzije pojedinih razreda su trajale sve duže. U trećem smo išli u Bridž i stari primoski grad Vnyk, a maturska trajaše cijelih 15 dana. Išli smo tada i u Loveniju u kamp Pical kod Oreča, Pulu i primorski grad Plit. Sem raznih odmarališta prespavali bi ponekad i u pravom hotelu što je za mnoge od nas to bilo prvi put u životu. Na Balku se živjelo skromno. Grijanje na drva i ugalj u samo dnevnoj sobi, a ostalo većinom ne. Sve do 70-etih godina nije bilo mnogo auta u privatnom vlasništvu. Kod sviju đaka su bili zakrpljeni ili prepleteni đemperi. Poneki dječaci, kao ja, nisu imali više od jednih pantalona. Mnogi su ih nosili prevrnute od uniformi očeva, željezničara, policajca i ofricira. Majke bi rasporile stare uniforme, ofarbali u crno ili tamno plavo ili nikako, prevrnule platno pa od djelova skrojili nove sa neizlizane strane i sašili hlače nekom od djece. Zato su se zvale prevrnute. Takve jedne sam i ja imao sašivene od tatine uniforme polcajca. Imam i sliku sa dočeka Nove 66-e kada sam svirao guitaru u našem orkestru VIS Gimmnazy. Bilo nas je četvorica iz istog razreda IIIc; Caky, sada doktor otorinolaringolog Ary, sada Veterinar, i ja, sada prof matematike. Dakle trojka sa dvije akustične i jednom električnom guitarom sa pojačalom od samo 10 Wati. Pjevač Tchabry, sada Inžinjer Hemije je jedini nosio sako rol i majucu, a mi svi u đemperima i laćama i rol majicama. Moje se pantalone na sliii sijaju kao da su od listera. Sa nama na izlete je uvijek bio u pratnji naš prof Žika. Inače, bio je običaj da djeca nikada ne idu bez profesora na školske izlete. Nikad mu nije bilo mrsko biti sa nama đacima. Uvjek nasmijan i vedar sa dobrim komentarima i onim genijalnim, nikad vulgarnim, vicevima kojima su se svi đaci do suza smijali. Radili smo često i na radnim akcijama. Opština je bila dosta velika i zahvatala puno sela, brda i često maglovitih dolina sa oko 70. Sa obronaka Planine visoke 2000 metra se ta oblast zelena od trave i šuma vidjela u nedogled. Kopali su tako jednom danima temelje novog kabineta neke škole. On je radio stalno oko ručne mješalice betona i priprema izgradnje bi dobro brzo gotova. Neka građevinska firma uz stari dio sazida jednu zgradu sa šest velikih učionica. Sve bijaše novo, namještaj, aluminijski obodi oko velikih prozora preko cijelog zida tako da je svjetla u učionicama bilo na pretek. Počela je malo luxuznija etapa izgradnje Balka. Bio nam je Žika više drug nego prof i vaspitač. Sa matematikom kod njega nikad niko od đaka u školi nije imao većih problema. Kod njega je to sve bilo jasno i veoma lako. Dobre đake je stavljao da sjede u klupe do zida, srednji red je bio rezervisan za trojkaše, gdje sam i ja sam pripadao, a do prozora su sjedili dvojkaši. On bi to komentarisao tako što njima, kad im je već dosadno, treba malo više vazduha i da radoznalost, kojom je svako biće obdareno, zadovolje tako što će da vire šta ima napolju. Kad bi neko pretjerao on bi ga poslao van pokazavši mu prethodno na neko drvo u dvorištu rekavši, - idi vidi ima li me iza njega. To je naročito primjenjivao na one novajlije koji bi na horuk zauzimali svoje mjestu u hijerarhiji razreda. Kada neko nebi napisao zadaću on bi mu u teku napisao jedinicu i rekao, - još dvije ovakve u teku i prenjeću keca u u dnevnik, što bi se vrlo rijetko dešavalo. Nikada nije ni za koga izjavio da je glup, što su mnogi profesori govorili čak i roditeljima, objašnjavajući neuspjeh djeteta na roditeljskim sastancima, već bi rekao da je je njihovo djete nezainteresirano za školu u cjelini, ili za neke od predmeta. Kad bi neko naredao više od 5 kečeva i on bi mu dao šestog i iz matematike, naravno ako je to taj đak zaslužio. Pa baš ni tada nešto mnogo nije volio kečeve, ali su to bili đaci koji su zaista digli ruke od školovanja i bilo im je svejedno. Kad je poslije 15-ak godina izbio rat na Balku ja sam se aktivirao u vojsci grada. Mahom sam ostajao u komandi oko logistike tako da sam često bio u gradu, na ulici, u kafićima i kužio stvari. Rijetko bi me zapalo da dežuram na linijama. Skoro da metka nisam ni opalio na mrskog neprijatelja. Mjesto rata protiv njega počeo sam sa njim da vodim trgovinu. Naročito ljudi koji su zakasnili sa bjekstvom pa sad htjeli preći preko linija. Profesori ostaše bez posla jer su djecu po naredbi Predsjedništva Bony raspustili odmah još u Aprilu davši im svima prolazne ocjene. Tako bez plate za život ostaše Donja i Žika. Sve škole u gradu su bile podređene ratnoj situaciji; napunili sm ih izbjeglicama ili mobilisanom vojskom. Ja bi Žiku i Donju često poslije zamračenja grada posjetio i donosio im hrane. Naročito su volili graha. Smijali bi se tomu i radovali. Često bi dok bi ga prebirali komentarisali sasvim ozbiljno kako je lijep, kako liči na bubrege za koje je kažu veoma zdrav. Zatim bi ga Donja dugo kuhala na prerađenoj naftarici ložeći debele trolisne kese od papira koje sam im donio iz Crvenog Krsta i uskladištio pod stubište u ulazu zgrade u kojoj su stanovali. U tim trolisnim kesama je dolazilo brašno od nekuda iz inostranstva. Znalo se da u svakoj ima vješto postavljena puška da se spolja nije mogla napipati. Dunja nepunu godinu pred rat rodi curicu Donju kojoj je naravno trebalo puno mlijeka, a k'o za inat nestade ga po prodavnicama, jer ljudi blokiraše taj jedini put koji vodi kroz usku dolinu rijeke Ašve u kojoj među dvije planine ležaše naš lijepi gradić Grassland. Ja sam iz vojnih rezervi donosio mlijeko u prahu. Mati mi je pričala da mi je mlijeko u prahu 48-e spasilo život. Tada je Balk bio blokiran, od USSO, a predsjednik DAS-a Ruman ga za inat njima krišom poslao nama. Vječna mu slava i hvala. Ostao bi i rado uvečer sa njima. Ko je tih ratnih dana jednom jeo na dan smatrao se uspješnim u živou. Kod mame sam se telefonom vadio da sam stalno na službi i da ću uskoro doći. Dok bi se grah kuhao, profa i ja bi igrali Table, a za šah nismo imali volje, jer je bio previše intelektualan za situaciju u kojoj smo se nalazili. Pričali bi o ratu i političkoj stuaciji i uglavnom se slagali oko svega. Ponekad bi pričali nešto i oko bivših exkurzija. Najveće zadovoljstvo im je bilo igrati se sa malom Dunjom koja pred sam rat napuni tek 9 mjeseci. Najvažnije je bilo čiste gaze za nju. Hrane baš nije bilo za civile ali za vojsku se uvjek odnekud našlo. Pojavio se šverc sa svih strana. I rovovi i tenkovi i ljudi, a kamo li cigarete, sokovi u prahu pa čak i alkohol. Sve je među nama bilo normalno i prijateljski dok nisam počeo donositi alkoholna pića. Popili bi malo pa zamezili tanke slabo kalorične salame ili kakvu konzerviranu šunkaricu. Brašna je profesorima bilo od škole dato odmah po 50 kila, pa se još imalo i hljeba koje je lijepa Donja vješto spremala. Veli, - sve se brzo nauči kad se mora. A tek kad ga je kuhala sa prethodno skuhanom i nabubrelom rižom, okrugli hljebovi su bili ogromni. Bilo je i nekih tvrdih keksova poslatih sa DASa u smeđim limenim konzervama bez ikakvih oznaka. Kažu da su to neke rezerve iz njihovih atomskih skloništa stare i po 40 godina. Popili bi tako četvrt boce i stali. Piće nas je razgaljivalo i ublaživalo tjeskobu. Poslije nekog vremena pređosmo na pola, pa na cijelu bocu dnevno. Piće poče da nas pije umjesto mi njega. Jedne noći provali iz njih dvoje kako se više ne vole. Kako su pristojni jedno pred drugim, ali se više ne vole. Ona voli samo mene veli pred njim, na što on klima pijanom glavom i kaže na svojoj ekavskoj varijanti Balk jezika kojom je govorio kad popije, - znao sam ja to celo vreme. Moja Donja ipak je samo moja. A šta ću sad? Nađe me totalno nespremnog na tu mogućnost. Stara moja ljubav prema njoj je uvijek bila prisutna i sad se rasplamsa. To što ona spava s njim i kraj njega nikad me nije ni malo tangiralo. Ni što ima dijete sa njim. Ništa sem čiste ljubavi prema njoj me se nikad nije ticalo. Prikazuju logor u kom je 800 ljudi boso ili u japankama. Ej, 800 ljudi u logoru na Anjači su bili samo civili a oni su ga zvali zatvor za zarobljenike, a da niko od njih nije imao ikakvu uniformu. U procentu 85 % bijahu Oniši a 15 % Anishi. Nađeno je 232 tjela a 40 bijahu bez glava. Penzioner Opovych je postao pukovnik jer je bio komadant tog logora veli svjedok na sudu. U Junu 92-e sam obišao logor veli taj svjedok Edić, inače i sam Oniš. Veli Omer Filipowitz mi je podnio tako iscrpan izvještaj i pred eniškim ofricirima opisao sve kako su ih tukli. Kako su bili bez vode, ležaja, odjeće. On lično je bio krvave uniforme pa sam bio siguran da neće preživjeti. Napisao sam u izvještaju da on neće ućutati dok ga ne ubiju. Bio je prof Istorije i rođeni vođa, hrabar, drčan i fizički jak. Bio je predsjednik male oniške MBO partije. Znao sam ga i prije rata. Svrha ovog logora je bilo da ostane samo 5 % Oniša u tom regionu. Da se obezglave, opljačkaju, protjeraju. Pukovnik Tepšić je izjavio da je to logor zarobljenika pa je bilo jasno da je on bio pod nadležnosti vojske. U kuhinji se spremala hrana koju zatvorenici nisu dobili nikada. Jeli su samo njene ostatke. Moj babo je bio mesar pa znam kako se meso tranšira. Trećeg Juna je otvoren taj logor a ja sam tamo bio već 18-og Juna. Samo poneki su imali čebe ispod sebe. Filipovitz je ležao od batina. Drugi do njega je bio na štakama. Prtpostavio sam da je bio ranjen od metka. Razgovarao sam sa Filipovitzem tako da ofriciri nisu mogli čuti moj razgovor. Sudija na suđenju u Hayu naredi, pauza. Bili su poluobučeni nastavlja poslije pauze svjedok Edych. Advokat ga pita da li je bila opšta nestašica hrane hrane u dolini povećeg grada Anja Uke. Nije veli on jer je to bio početak rata a to je plodonostan kraj. Ti si Adile civil pa se ne razumiješ zašto imaju uzbune povremeni rekidi struje, veli mi neki ofricir jedan dan. Vode je uvijek bilo. Tražio sam izvještaj patologa iz bolnice o smrti Omera i dobio ga sa molbom da nikada ne otkrijem od koga je dobijen. Dr Šabanović i sam logoraš na Anjači je potpisao smrtovnicu ali je konstatovao samo smrt a ne uzrok. Traži advokat ime ko je dao izvještaj patologa ali se svedok Edić sa tim nikako ne slaže. Kada su me hapsili prvog Marta 95-e i oduzet mi je i taj nalaz i tašna dokumenata. Taj nalaz mi je dao jedan Eniš koji je van Balka od 93-e. Tvrdim da to postoji i ta je bilo tako. Ima pravo što nije htio da kaže jer kakvih naših ljudi sa Balka na planeti Nada ima to je strašno. Eto neka žena na Nadi, veoma potkovana parama, našla je neke sileđije i platila da pretuku navodnog unuka popa koji je prije 70 godina imao prijateljske odnose sa Kotom, revolucionarom na Balku koji 41-e hrabro povede rat protiv okupatora sa Hammera i Talya. Bio jest Omnista, to jest sve nacionalizovao; sve i svašta odmah poslije tog najkrvavijeg rata u do sada poynatoj civiliyaciji do sada. Zemlju je dao seljacima u društveno vlasništvo zvano zadruge. Čak nije bilo jasno je li prebijeni čovjek, otac troje djece, stvarno on bio unuk toga popa ali je jadnik imao isto prezime. Dakle krvnici se svete sjenama onih koje ne mogu uhvatiti. Dobro mu nisu i djecu pretukli. More bit kad porastu. Advokat dodaje da Filipovitz uhapšen jer je 27 Maja 92-e komandovao napad na kolonu nenaoružanih vojnika pri čemu ih je 3 ubijeno a 26 ranjeno. Isti dan je ubijen zamjenik policije u LjuTchu koji je bio po nacionalnosi Eniš. Komandir policije u LjuTchu je bio Oniš Atif kojega sam našao kao zatvorenika u logoru na Anjači veli svjedok. Dignut je isti dan i repetitor Tv u vazduh dodaje advokat. Sudija moli da uspore jer se suđejnje prevodi još na tri jezika. To mi valja ponekad kada ko zna zbog čega prenos zataji na našem Balk jeziku okrenem ga na ropijen ili amerijen. Poslije godinu i po dana, 10 oktobra 93-e su u Urbetu gdje sam bio prisutan razmjnejeni za ljude koji bijahu uglavnom u uniformama. Hilmo, iako je operisan u novoj bolnici, se sam priklao u staroj kada je vidio kako izgledao, veli svjedok. U Jubiyi je većinsko Aniš stanovništvo, veli advokat. Da, ali mjesna zajednica Isalam je Oniška većinom. Sa jednim svećenikom sam putovao i pričao o mobilizaciji Aniša u Eniš vojsku koji je tvrdio da se to sve na silu radi. Nakon mjesec dana su ga našli naskroz sasječenog, a drugog svećenika Matanovića su zajedno sa roditeljima našli bačenog u bunaru. Ubice preko 200 ljudi Onisha na Koritchanskim stijenama su izvršili policajci, a ne vojska veli advokat. Sadika, jedna od dvije žene zatvorene u logoru je čula od stražara da će svi ne Eniš zatvorenici biti ubijeni ako Anja Uka bude napadnuta od Aniša i Eniša. Ona je bila u samici na kojoj su vrata bila od drveta pa ih je ona uvijek malo otškrinula da ima vazduha. Advokat završi a sa pitanjima nastavi tužilac. Išao sam u logor 25 puta ukupno, veli svjedok, a moji saradnici malo više. Ja sam 95-e bio uhapšen kao prijašnji rukovodilac dobrotvorne organizacije Merhamet sa još 5 tadašnjih rukovodilaca i optuženi smo kao špijuni. Suđeni smo, ali nikad osuđeni. Stalno je to odgađano jer su tu bili prisutni neki ljudi u bjelim uniformama, valjda međunarodni posmatrači. Nijedan konvoj hrane od tada nije izašao prema logoru što je bio znak da se to stanovništvo želi protjerati. Sudija ga pusti da ide kući. Objasni da je nemirnog Generala odstranio iz sudnice samo ovaj dio suđenja i nada se da će ga vidjeti u ponedeljak ponovo na klupi. Nisam otvorio na vrijeme nastavak suđenja al sam čuo kako je sudija pred samu pauzu upozoravao advokata da Ladich maše nekakvim papirom na kome su pisane neke godine iz perioda Drugog rata i da to nije primjereno. Navijem radio Anja Uka. Drma neki rock na Amerijen jeziku. Tamo se i na našem Balku sve poamerijanilo. Pa i čitav svijet nama poznat u Galxiji priča taj jezik u 60 % slučajeva. Time i muzika i sve ostalo njiovo, a time sve lakše i Politika i proizvodi. A Galaxy plolitika se svodi na to da ako neko ima nešto valjano, Velesile DAS i USSO mu to kupuju obilato, pa investiraju u dalju exploataciju, pa ako se režim državice, sa naglo nepravednim ugovorima po njega, pobuni nastaje zahlađenje, pa prekid odnosa, blokada, ekonomske sankcije, bombardovanje, okupacija i smjena surovog režima na razne načine. Uglavnom se sve svršava smrću glavnog bunđije, da ne nabrajam kako, suđenjem, vješanjem, trovanjem, metak u čelo, itd. Rijetki imaju sreću da budu samo protjerani. To se dešava neprekidno od završetka Drugog Rata od 6945-e pa na ovamo. Valjda se dešavalo i prije, a ja naivan rođen tek 48-e mislio da je od tada i sav svijet nastao. Evo jedna karikatura koja nadam se govori dovoljno. Ima i jedan vic kada na carinsku konrtolu dolazi čovjek sa USSO pasošem. Slušim radio Oazu, radio za emigrante sa Balka na Eniš jeziku kako kaže voditelj P-Eđa. Taj isti jezik Aniši zovu aniški, Oniši oniški, a Negrijci prosto negrisky. Tako da poslije oslobođenja 7 novih država od jedne jedine Balk, sada u 4 državice govore jedan jezik koji se vodi pod 4 službena imena. U tri ostale se govori; Donci; donski, Lovinci; lovinski i Osovari ili Yptary; ziptarsky. Upravo na tom našem radiju provali voditelj P-Edja anegdotu kada je 45-e visoki Kotov policijski službenik Rtzun posjetio zatvor i zaprepašten da je tamo i njegov profesor, poznati Balk pjesnik, uskliknu,- otkada ste vi profesore u zatvoru, a ovaj ne trepnuvši reče, - od oslobođenja. Meni još nije jasno zašto je sad ovaj rat na Balku 92-e kada smo se 45-e tako lijepo oslobodili od Fašizma, Šovinizma, Nacionalizma, Feudalizma, Kralja. Jedan naš sugrađanin ovdje na Nadi je bio snimatelj državne Tv Balka pa je oputovao sa Kotom a i bez njega mnogo destinacija. Na Radio Oazi daje kratke veoma zanimljive storije sa tih putovanja. Na Afru u državi Ngoly su snimali reportažu u jednom selu. Sreli su žene sa razmazanom kravljom balegom u kosi. Što veći sloj balege predstavljalo je veće bogastvo u kući, - objasni poglavica, i sve veći mamac za mladoženje. Eh te žene na svašta bi uradili da navuku muškarce na brak i pravljenje djece. Objasni nam taj poglavica kad vidjesmo nekog čovjeka vezanog za drvo da će ostati tako vezan bez hrane i vode puna tri dana jer je krao kokošija jaja. Na rastanku pokloni poglavica Tv ekipi jednu pravu pravcatu živu kokoš. Otada se promjenilo mnogo, veli snimatelj. Poslije oslobođenja od kolonizatora 6075-e, tamo su 27 godina vodili krvave ratove za prevast domaćih plemena. Tek skoro, to jest 7002 je potpisan mir među njima. Ne zna se da li je za njega bolje biti slobodan ili potlačen. Kada je potlačen, gine i čezne za slobodom. Kada ima slobodu narodi Balka žele posebnu slobodu svak za sebe pa vode ratove među sobom oko slobodnih i neslobodnih teritorija. A za rata su tamo u Bony, koja ukupno zauzima samo 51. Poslije rata u federalnom djelu, koja zauzima 51% teritorije Bony, oformiše 10 kantona, a to je ustvari 10 novih državica, gdje svi na vlasti gledaju samo kao da se što više disjunktiraju od ostalih kantona, Federalne i centralne vlasti i na brzinu se lokalne kabadahije obogate. Ima i pravih milionera. Manji dio kako ga Federalci posprdno zovu, to jest 49 % njene teritorije, je pod Eniškom Republikom. Kod njih je teritorija izdjllena opštinski ali je centralna vlast jaka. Sa Federacijom ER skoro nema ništa, niti želi da ima išta zajedničko. Doduše, uveli su zajedničku profesionalnu vojsku. To je mješavina vojaka triju većinskih nacija, Oniša, Eniša i Aniša, na profesionalnoj bazi. Opremljeni su BOOM uniformama koje im zaista slabo pristaju. Kada sam bio na Balku ove godine, odem i u naš Grassland. Treba li da kažem da je on ustvari bio glavna meta moga odlaska, a potvrda o radnom stažu za skoru penziju samo izlika da ga bar još jedamput u životu vidim. To je grad zbog koga ja crkavam. Nisam ga vidio uživo 18 godina. Ubjedio sam sebe da je za to dovoljan samo jedan dan. Nisam ga čak ni slikao niti moja kći Dunja. Kažem moja, iako nije moja, a moja je. Naime, ja sam starog profesora Žikicu ubio. Ofarbao sam mu dugu kosu i preko mojih švercerskih veza isporučio Enišima. Oni su ga tamo iz osvete po licu donakazili i isporučili Oniškoj strani u nekoj razmjeni mrtvih vojnika. Od tada sam ga počeo da zovem Žikica da mi je nekako lakše pri duši. Kao da je još živ. Isporučeno tjelo je bilo sa mojim originalnim dokumentima u đepovima tako je Žikica pod mojim imenom na brzinu i nevoljko sahranjen na Eniš groblju bez ikakvih vjerskih ceremonija. Malo zbog toga jer ja nisam bio religiozan, a ponajviše jer je Eniški pop pobjegao iz grada. Nije bilo ni vojnih ceremonija zbog mog opštepoznatog šverca i svađe sa komadantom oko diobe plijena. Čak je ponekad argumentovano potezao čaše, flaše pepeljare pa i pištolj na mene. Nisu me nigdje voljeli jer sam se naglo obogatio. Od jade postao faca. Ja im fola, kako su govorili iz zavisti, - na tuđoj bijedi. Kao da oni nebi da su mogli? Postao sam kralj rovova. Gdje ni visoka politika nije uspjevala ja sam probijao linije, osvajao bez metka teritorije miteći na sve strane. Jednom sam za milion Talira od Eniškog komadanta kupio stari tenk 55 i prikazao to kao lukavu otmicu naših hrabrih Oniških vojnika. To je odjeknulo u štampi i napravljen je čak crtani roman o tome koji je ušao u školski program za djecu osnovnih škola. Na Tv je naravno odjeknulo kako smo ga zauzeli. Ja dobih i neki manji orden iz Tradera. Civili opštine pod našom kontrolom su se slabo odazivali kopanju. Svako je imao neku vezu u štabu pa je sa njom uz par pića u nekom od kafića lako izbjegavao tu obavezu. Moja mama je već bila napustila grad i sa bratom Joeom otperjala na Aust tako da je tamo dobila vijest o mojoj smrti. Poslao sam im preko Rtce i jednu smrtovnicu sa mojom slikom. Otac mi je umro još 85-e, šest godina prije ponovnog rata na Balku. Da je ostao kojim slučajem živ to bi mu u njgove 72 godine života bio treći rat po redu. Kao što sam vidio za mnoge kako se završio, počeo sam život da shvatam kao fragment koji se može naglo završiti i za mene, pa mi bi sve nekako lakše podnositi. Kao sa nekom ironijom koja se javlja kod kriminalaca. Dok su vojnici u rovovima vodili krvave bitke, 100 metara dalje od njih, mi smo švercali benzin u buradima od 50 litara, cigarete, kafu, pića, hranu, brašno, itd. Ma imao sam džip i po potrebi na njemu mjenjao oznake sve tri vojske Balka. I tako bi skoro dvije godine. Bilo je uzbudljivo i puno adrenalina. Dodje i tom kraj iznenada kada sam u duboku noć u samodbrani ubio tri njihova vojnika. Bili su se toliko nalokali, povadili oružje i počeli da mi prijete, pa zatim pucaju prema meni, jer sam ih istapirao na pokeru. Zbrisao sam na vrat na nos izpraćen salvama metaka. Poslije par dana njihov neki bos preko talasa policijske radiostanice, preko koje su se dojučerašnji prijatelji, rođaci, kumovi i kolege naročito u dugim noćima, često prepucavali i obilato psovali jedni drugima majku i oca i sve ostalo, javi da familije ubijenih daju 20. Ubrzo je mislim sem Žike sav Grassland znao za to. Morao sam se paziti. Zatim bi me tapšali po leđima kao da me ispraćaju jer me vide zadni put. Gledao sam za njihove pasove da li imaju oružje i uvijek gdje su im trenutno šake. Desnu ruku sam stalno držao na dršci otkočenog revolvera. Oni bi širili ruke dokazujući da ne spremaju ništa. Niskim se nisam rukovavao niti je to ko pokušavao sa mnom. Mrmljalo se u početku po gradu i u komandi o nekom zlatnom ordenu za hrabrost za mene, jer sam tako nesebično, hrabro i nedvosmisleno ubio tri neprijateljska vojnika, zatim o unapređenju i premještaju u Trader ili bar Enitzu na visoki položaj u policiji, ali sve to brzo pade u vodu i svi su postali nekako drugačiji prema meni. Sve sam manje iz pozadine radio na švercu i sve više čuvao leđa. Smislio sam plan pa šta bude. Profi koji je neprestano, pjan ili trijezan kukao za Dunjom i Donjom, sam rekao da ću ga prebaciti kod Eniša preko linija pod mojim identitetom i da zbog toga treba da pusti kosu da mu izraste. Zatim da se ne pojavljuje ni pred kim par mjeseci, pa kad pređe neka onda ide u GrizzVill da ih nađe. Hranio sam ga i napijao što je bolje bilo moguće da dobije koji kilogram, a ja sam postio i osušio se ko grana. Aktivirao sam se iznenada intenzivno na relacijama šverca, oblačio se deblje da se ne vidi moja mršavost, ali liniju razgraničenja nisam prelazio. Zadnju večer njegova života je dofarbao kosu u potpuno braon i oko ponoći smo mojim svima znanim džipom otišli iza linija u Urbetu. Bješe oblačno i tamno kao u grobu. Njega sam krio pozada u nekoj vreći. Stražama sam obilato djelio cigarete i crni Mandich konjak sa etiketom iz Sany. Ponekad bi nekom baš zadrtom vojniku koji bi mi dobacio, - Blago tebi ti još radiš, a moji nemaju šta da jedu, dao 50 i dodao, - biće još kad završim, neboj se, naši smo. Držao sam cijelo vrijeme moj revolver sa prigušivačem u krilu kao za svaki slučaj. Profa na to ništa ne posumnja. Čak se i osmjehnuo kad je to vidio i s odobravanjem potvrdno klimao glavom. Na u moju primjedbu, kad tiho rekoh, - kao da neko dolazi sa desna, on okrenu glavu prema tamo, a ja mu ispalih metak u potiljak. Bila je zima i grobna tišina. Krpe snijega su se bjelasale preko crnih livada. Ledeni vjetar sjeverac je puhao napolju. Preko uniforme navučem bjeli kostim za zimsko maskiranje. Pješke sam se vraćao izbjegavajući straže gdje je to bilo moguće, a gdje nije uz meni poznate lozinke varao ih imitirajući nekakvog kontrolora iz štaba. Režao sam kako slabo drže straže, a one na spavanju nisam ni budio. Ko bi me neko prepoznao i reko, - opet radiš, dao bih mu uobičajenih 50 i rekao staru frazu, da šuti i da će biti još. Dodao bih i komentar, - ko jebe one u komandi, lako je njima vazda u toplom. U zoru stignem po magli pješke u stan moga profesora. Ošišam se i ofarbam djelimično kosu i obrve u bijelo i Donjinim krejonima dodam neku boru oko očiju. Ganiju, moga biznis partnera sa druge strane linije sam preko cedulje u profinom đepu obavjestio da 10. Za vlasnika imenujem Donju uz njeno prezime Memich, datum rođenja i tajnu šifru. I bio sam siguran da će to uraditi ko što bi i ja za njega bez razmišljanja uradijo. Bio mi je drug iz vojske, a to ponekad znači drug do groba, a kod nekih i poslije groba. Šišao sam se na kratko mašinicom na baterije. Dofarbavao sam moje kose i obrve još bjeljom bojom i tako postao Žikitza. Komšiluk u zgradi je još od proljeća 92-e na brzinu i budzašto prodavao stvari bježeći iz grada na sve strane gdje se moglo. Pronosile su se vijesti da ih tamo, mobilišu, sa niskim nadnicama radno exploatišu, skupim kirijama materijalno iscrpljuju, pa su bježali ko je mogao i sve dalje po Galaxiji. Ima ih mnogo i ovdje na Nadi. U zgradu u profinom ulazu 27, ulazu do ulaza stana moje mame na broju 25, su se uselili neki nepoznati ljudi tako da promjena mojega identiteta osta potpuno nezapažena. U stan moje mame se useli nekakav oniški komadant koji se pojavi odnekuda iznenada. Pričalo se da je bio kod Eniša pa sad prešao nama. Žika od početka rata nije ni izlazio ni na prozor, a kamo li iz stana pa ga je svijet potpuno zaboravio. Mislio se da je otišao sa familijom u Sany. Za prvih šest mjeseci rat 92-e, od 18. Kakva je to samo bježanija bila. Krajem 93-e, iz naše opštine od 70. Sa njima bi i 800 njihovih vojnika sa kompletnim oružjem. To im ništa nije smetalo što su do jučer pucali na te iste Eniše i ubijali ih. Poslije sam saznao da sem pokojeg šamara ništa strašno im se tamo nije ni dešavalo. Civili su mogli su da odu dalje gdje god su htjeli, ali vojaci su poslije kraćeg boravka isporučeni u štabove Aniša i raspoređeni na linije prema Onišima, većinom na Areško ratište. Žalio se General Raljak da mu se ta vojska nije baš rado odazivala na davanje života za nove ciljeve ljutitog vođe Hengrija. Puklo im valjda pred očima. Do jučer su se grlili i ljubili sa Onišima hrabro pijući po kafanama u čast pobjede nad Enišima a vidi sad. Ljuti neprijatelji Eniši im spasiše kožu od dojučerašnje braće Oniša. Davajući povremeno koješta iz kuće Žikinom bivšem đaku Rtzy, koji se kao i mnogi u gradu toliko propio i da bi imao nastaviti piti na gradskoj pijaci, koju smjestiše u prizemne hodnike garaže ispod netom pred rat izgrađene najveće zgrade u Grasslandu Amerikanke, prodavao svoje, a i tuđe stvari. Tako sam kao Žika ostao nezapažen. Ma niko se za mene nije ni interesovao. Ni kao za Žiku ni kao za mene lično. Svak je gledao samo na sebe. Kad bi mi nešto zatrebalo ja bih po mraku nazvao Rtzu i uz svijeću ili žižak bi mu onako sa vrata davao kakav radio-kasetofon, ili knjige kojih je bilo u izobilju. Poznavao je on čaršiju od glave do pete; i bogate i siromašne, i prilično se snalazio kome šta kome može da proda. Dobro su išli kompleti knijga, naročito zelene boje jer je to uzurpirana religijska boja Oniša. A sada su se svi htjeli da pokažu kako su u Kotovom systemu bili tlačeni i sputavani. Preko Rtze i đačkih veza u opštini poslije skoro godinu dana takvog života nabavih i Bony pasoš. Oni jadni mislili da pomažu starom dobrom profi koji eto pune tri godine osta sa njima iako je potpuni Eniš. A i naveo sam da preko Hany idem na Zapad i da me moji Eniši i njihova politika ne zanimaju. More bit je i to pomoglo. U rani mrak decembarske večeri 94-e obučen u Žikicin mantil izađoh napokon iz kuće. Kupih kartu u nekom novom uredu za putovanja Biberturs. Htio sam da ni Rtzo ne zna kada idem. Godila mi je ta promjena identiteta i promjena moga života. Kao da mi je onaj teret i savjest lošega čoeka pao sa leđa. Tako sam sam svoje grijehe zakopao. Tamo u tom turist birou bijehu sve meni nepoznati ljudi. Neki ljubazan čovjek u odijelu, bjeloj kao snijeg košulji i napadno šarenoj kravati, što je zaista bila rijetkost u tim ratnim danima da neko nosi, reče mi da će autobus doći iz Yssokog i samo svrnuti do robne kuće i tu između nje Muzeja nakratko primiti nove putnike, kojih i nema mnogo, da ne bi možda koja granata doletila sa Planine i onda, - gudbaj putovanja. Biro bi u prizemlju u staroj kući u kojoj je i kafe Onzul odakle mi pri izlasku neko kroz zamagljen prozor mahnu i da uđem unutra i pokaza palac, što je bio ustaljen znak, - ajde na jednu, on časti. Znao sam ja dobro taj znak i često ušavši samo jednu ostajao po cijelu noć u nekom od živopisnih i sve što je vrijeme odmicalo, sve skuplje opremljenih kafića našeg Grasslanda. Jedan od zadnjih je koštao je cijelih 2 miliona Talira. Foaje mu je bio kao nečiji cio kafić. Odmahnem samo rukom ironično se smijući u sebi i tom znaku i mojoj prevari, ali me zebnja po noći preuze. I strah, silni strah. Prvi put da sam se u životu bojao. Šta ako me otkriju. Šta bi moja majka rekla. A to radim sve zbog Donje koja joj nikad nije bila draga. Govorila je da je ta djevoka preozbiljna za mene. Da joj je mati ovakva i onakva. Često bi i zaplakala ta jadna moja mati. Ah te majke, sve o svojoj djeci znaju. Da li ću je ikada više vidjeti. Zbog par riječi koje je rekla možda u hipu, iz osvete, bjesa, staha od nestanka, nemoći, dosade braka, ubih joj muža. Da li se nešto mjenja suštinski?. Nekada i laž zvuči kao istina i obrnuto. Možda je od rata poludila i tada rekla da samo mene voli. Možda da ga kazni što toliko pije. Da baš je tako rekla. Da ne voli više nas obojicu nego samo mene. Biješe li to u jesen 92-e. Pretresem taj događaj ponovno po ko zna koji put. Sjedili smo uz žižak i poslije večere pili neki bolji konjak. Osjećao sam ja da je onaj crni, ustvari ortodoxni metil alkohol, nije dobar za mozak, ali Profa se napijao i od njega i često pričao sam sebi nešto da se nekako ohrabri. Novim vođama naša tri najmasovnija naroda na Balku: Mudyu i Karyu i Hengryu, psovao je sve po spisku. Donja je danima samo šutila i plela. Onda najednom ona puče. Održa mu lekciju da je mekušac, da izigrava nekog intelektualca, neutralca, mirotvorca, šta li? Što se ne aktivira i bori pa bilo gdje, da bude muško. Zatim dodade da se udala za njega jer je bila sirota, a on imao ugled, stan i platu. I što je najvažnije jer liči na mene. Da kad god ga je grlila zamisljala je da grli mene i samo mene. I priđe meni i čvrsto prisloni svoja usta na moja. To je trebao da bude kao neki poljubac. Neka potvrda od koje se ne može nazad. Ja i ne govorim ništa. Volio bih više da me ošamarila onako jako kao onog sileđiju prije par godina. Profa se cinično nešto kao nasmiješi i reče: - zino si budalo, zinuo. Ja stvarno i sam to konačno primjetim pa zatvorim usta. Profa važno mrmlja, - znam ja za to, eh već dugo. I ja ga volim, reče nekako važno i diže kažiprst, zatim odmahnu nekako neodređeno rukom i s očajem mrmlja dalje, - kao brata, druga, čoveka, spusti glavu na sto i u momentu zaspa.. Ja se tiho pokupim i bez pozdrava odem. Opsujem u sebi nekako tužno, ali ipak sa smješkom radosno. Tako je to bilo. Poslije nikada o tome nismo ni riječi pomenuli. Kao da to nije ni bilo, pa sam posumnjao da se oni ni ne sjećaju toga, a ni ja da od želje nisam skrenuo. U ratu su duge noći, svašta se sanja i brka sa javom, halucinira od lošeg pića. Ajd dobro Profa i ja, ali ona nije mnogo pila. Nesmijem ni da progovorim o tome, a ni oni ništa ne pominju. Dan za danom i pripremimo joj bjeg iz grada. Nekakvi nalazi od naših gradskig prijatelja doktora da mala Dunja mora na liječenje i pustiše njih dvije da odu. Ispratimo ih na Autobusku stanicu. Skoro nigdje nikog sem malo putnika i neke straže. Puše vjetar sa planina. Led se uvlači u kosti i u dušu. Dunja tiho plače gurnuvši Žikici lice u skute mantila. Donja mramorno sivog lica ne progovara ni jednu. Zagrli nas ovlaš obojicu istim zagrljajem kao da kaže,- riješite nešto ili ništa ne rješavajte, meni je svejedno. Bila je tu na stanici u pola tijela uzdužmo paralisana od moždanog udara žena moga kuma Dzaye. Ustvari sam ja njima bio kum na vjenčanju. Bješe to davne 76. Ja bio u Plitu u vojsci, a kada sm čuo sa se Džays ženi odem iz vojske 7 dana. Rekao sam bio zastavniku Ibri da idem u Grassland i zašto, a on veli ajd nek je sretno i dade mi za prva tri dana neko opravdanje. Doveo je kum ženu da je isprati pa se malo sa njima zabavih nekom pričom da me prođe nelagoda. Kuma će putovati sa njihovim malim sinom od 6 godina koji će joj biti jedina ispomoć na tom dugom putu. Biše i još neke žene sa djecom. Sem šofera ne bi ni jedan muškarac među putnicima jer im nema više puta van enklave. Sprema se među tri naroda istog jezika konačni obračun i krvoproliće svakog protiv svakog. Ja i Profa u ribarski klub na poponevni ručak ili večeru, bog bi ga znao šta li je. Biše tamo neki ribari pa se sa njima zapismo do kasna doba. Navrati i policija pa i njih počastih. Popiše uz obavezni ozbiljni komentar, - nemojte dugo. Policijski sat je počinjao od 22 h, a to već biješe iza ponoći. Toliko smo se poslije naljoskali da je nas dvojicu negdje pred zoru ta ista policijska patrola odvezla kući. Taxiji nisu uopšte radili. Kome bi se isplatilo voziti na benzin koji je koštao 40 za litar. Od silnog straha da me ne otkriju, usamljenosti i svega kako će to sve ispasti ja sam skoro potpuno osjedio. Bar se nisam morao više mnogo farbati. Smršao sam 35 kilograma tako da isto kao ni većina gradskog stanovništva što više nije ličila na sebe, nisam ni ja ličio na sebe, ni sam sebi, a kamo li drugima. Svi smo, kada bi smo se sretali u odjeći iz mladih studentskih dana, bili zadivljeni našim vitkim linijama i eleganciji. Kad bi se u kupatilu pri svjetlosti žiška polivao mlakom vodom ugrijanoj na prerađenoj naftarici, ogledalo bi se od pare zamaglilo i nije se vidio nikakav odraz mog lica u njemu. Toliko su mi se prsti i tjelo bili utanjili da sam pri kupanju imao dvostruki osjećaj; da trljam nekog mršavka i da me neko drugi prstima trlja. Kad sam izašao da se slikam za pasoš kod moga kolege ekonomiste Hađiemrrya koji još u miru napusti posao profesora u srenjoj školi i od oca preuze radnju fotografa, on mi se kao Žikici radosno i veoma prijatno obradova a i iznenadi. Veli,- zar ti nisi u Sany? I ja se njemu obradovah. Bio je dobar prijatelj i naravan čoek. Bolila su me leđa pa sam imao i štap koji dopuni sliku o meni kao starcu. Ne dade mi čak ni platiti slike. Odvede me i na kafu u priručni kafe jednog izbjeglice, doktora po zanimanju, kojega poznavah površno. Tih kafića se baš namnožilo svuda po gradu; po garažama, haustorima, ma samo što ih na drveću nije bilo. Pilo se ko je imao i ko nije. Ljudi bi se negdje zatvorili pili, nadali se, i čekali kraj rata. U školu sa mnogim novim kolegama i novim direktorom pođosmo skraćeno raditi poslije skoro dvije godine potpunog nerada. Za ostale kao da nisam ni postojao. Malo me to obradova, a i rastuži da sam živ u uspomenama još bar poneke kolegice. Ipak, nisam ja bio tako loš. Šta sve u čovjeku ima i nezna dok rat ne izbije. Po čaršiji se za mene pričalo, - Ubijen u švercu. Milione maraka sakrio negdje. Moj grob na Eniškom groblju niko nije ni obilazio. Bio sam jednom da ga vidim. Obična drvena daska i na njoj moje pravo medjunacionalno ime: Zvjezdan Čobrić - Gilea. Čudan neki osječaj se pojavi u mome srcu. Počeh da žalim sam sebe. Mamin stan je pripao nekom ofriciru Oniša. Tamo sam ispod kade bio uzidao nešto love. Kako ih uzeti nazad. Jednom sam kao pripit malo ko fol zalutao u haustor broj 25. Straža postavljena u prizemlju me ljubazno izgura van. Život je bio preda mnom. Sa Donjom sam se tri puta dopisao preko Crvenog Krsta i to štampanim slovima na formularu tako da nije primjetila da to nisam ja, a možda i jest. Ko zna žensku ćud. Najradije bih joj sve napisao i rekao, a šta? Koliko je volim ili tako neke gluposti. Dodje mi da se smijem. Dobro što mi nešto ne dade da to učinim. Od nje primih samo dvije šture poruke prekrižene na mnogim mjestima crnim neprovidnim flomasterom. Preko jedne doktorice koja nesmetano ode da vidi svoju ćerku i bivšeg muža u GrizzVille i vrati se svom ljubavniku ovdje bez problema, poslala mi je poslije i jedan foto sa malo poraslom Dunjom guste kovrdzave kose. Kažem doktorici, - pa zašto si se vratila. Veli, - zbog stana, a i rat će biti brzo gotov. Tako isto su i političari stalno govorili na radiju i Tv, i u listerovim odjelima neprekidno sjedili na konferencijama o miru u skupim destinacijama po bjelosvjetskim metropolama. Uglavnom sa leđa tog fotosa Donja je napisala kako Dunja puže i pliča li pliča. Zar ja koji sam je toliko volio morah da joj oca ubijem. Nastavih pod Žikicinim imenom jedno kratko vrijeme predavati matematiku pa se pod izlikom alkoholizma reume, bola u leđima, manuh i toga. Posuo bih se rakijom po odjelu, a bome i potegao dobro iz boce prije nastave tako da su mi rado dali bolovanje na neodređeno. Moj posao su dali nekom mladom izbjeglici, naravno Oniša po nacionalnosti. Meni do predavanja matematike više nije bilo stalo. Bore od nespavanja i alkohola se pojaćaše na mom licu. Kad obučem neko od profinih odijela i njegov mantil i sam sebi sam 100 % ličio na njega. Uvježbavao sam njegove pokrete i govor. Poznavao sam ga toliko da mi to nije bio problem. Možda i moje dugogodišnje bavljenje glumom u Amatereskim pozorištima još od djetinjstva grada Grasslanda, studentskih dana New Yorka, pa za vrijeme dok sam bio prof mat Batchya i ponovo stanovnik Grasslanda mi je mnogo pomoglo u tome. Završio sam i ja bio matematiku na Univerzitetu Njujorka, zaposlio se u Grasslandu, pa oženivši se sa kolegicom sa fakulteta i odslužene vojske u Kotovoj Armiji 78-e nevoljko odselih kod nje u to malo i nestvarno mjesto sa 6. Tako živuckah u Batchyu, selu sa Gimnazijom, jer je tamo živio pod posebnom brigom države, poseban narod Lovaci. Doselili se na Balk prije 4. Poznati kao zemljoradnici Lovatzi naseliše taj kao tepsija ravni dio Balka. Bijaše lijepo i romantično sa njima kao da ste došli na neku drugu planetu sa drugim jezikom, kulturom, a naročito muzikom. Bijaše lijepo dok se od žudnje za Grasslandom i brdima ne raspadoh i zatražih razvod. Ostade mi ćerkica Yvanna tamo sa njenom mamom. Imala je je tada samo 9 godina kad ja zapalih za Bony. Ponio sam samo jedan omanji kofer ličnih stvari. Čuli ste na radiju da vas Eniši pozivaju na predaju da treba da živite miroljubivo i zajedno. Ja sam došao po ženu i djecu iz Hany, ali su nam Eniši sve polako presjekli, veli svjedok. Djeca su prestala ići u školu, autobusi su ukinuti i nestalo je struje i vode. Iz sobe 2 ste videjeli šta se dešava vani u logoru. Da jer nisu to bila vrata nego nekakve željezne rešetke koje su bile zaključane da nismo mogli izaći. Soba 3 nije bila takva. Imala su vrata i bila je znatno manja. Policija u selu Ozaratz je ostala samo Oniška. Da jer su ih iz Riedora prebacili ovamo a one druge tamo. Kada su me prebacili u Grassland bio sam u teškom fizičkom stanju. Njega je bila slaba pa sam otputovao za Hany a poslije 15 dana su po mene došli žena i brat i odveli me u Loveniju. Sudska pauza od pola sata. Na ovoga svjedoka sam totalno zakasnio jer je suđenje u Hayu po našem vremenu na Nadi počelo u 4 sata i 30 minuta a sada je već sedam ujutro. Malo sam popravljao dnevnik pa zakasnih malo i na drugog svjedoka. Priča da su odnosi u njihovom selu bili odlični. Bilo je više nacija, išli smo zajedno u školu, radili i družili se stalno. Bili smo kumovi sa jednom eniškom familijom čak imali zajednički traktor i još neke mašine za obradu zemlje. Ja nisam imao oružje ali u Maju su Oniš na eniškim punktovima predavali oružje. Selo je napadnuto krajem Maja. Napala ga je jedinica 6 krajiške koja je bila smještena u školi. Mi smo svi bili svi prije rat mobilisani u rezervu u tu brigadu pa i ja tako da sam znao njene strješine. Jednom nas je u zatvoru posjetio komadant te jedinice Myle. Zadnji dan Maja su ušli u zaselak, tukli ljude pa nas je sve bio strah. Uvukla se nesigurnost u nas. Ja i brat smo se sakrili u šiblje pored rijeke kad su naišli i posmatrali šta se dešava. Stara strina je branila strica Hussu koji je imao 70 godina i kojega su vojnici tukli. Oni su također vrištali govoreći, - sve će mo vas pobiti. Poznati su mi bili samo neki od vojnika ali većina ne. Razdvojili su žene i djecu od muškaraca. Tako je to trajalo oko sat vremena. Postrojili su muškarce u kolonu po dvoje i naredili da krenemo prema VrhPolju. Pratilo nas je 8 vojnika. Jadranko je bio njihov vođa. Njega sam upoznao na jednom prelasku barikada par dana ranije. Rekao je da idemo brzo da nas neko nebi napao pa smo vukli starce ispod ruke. Na ulazu u druga sela vidjeli smo vojnike. Jedni su sjedili, drugi pili, , vikali, psovali. Kuće su bile zapaljene. Neki su pljačkali auta. Jadranko je odveo sina i njegovog starog oca u objekat stare klaonice i vidio sam da vadi pištolj. Ja sam čuo samo jedan pucanj a drugi možda od buke cigli koje su prskale u vatri jer okolo su kuće gorjelei pucali su vojnici u zrak. Izveo je zatim Ismeta iz kolone pored puta, izvadio pištolj rekao mu, - posljednji put te pitam gdje ti je snajper i ubio ga jednim metkom iz pištolja kad je ovaj nijekao da ga ima. Na mostu su nam naredili da skinemo cipele i skoro sve sa sebe. Pretresli su nas vojnici psujući i vičući. Pitali su za novac i oružje i sve nas vrijeđali i tukli. Kaurin Nenad je rekao da je ubijeno 7 eniških vojnika i da će oni zbog toga streljati 70 Oniša. Nada da će doći neki autobusi i odvesti nas nekud je počela da lapi. Bili smo prepušteni sudbini. To bi za danas kraj suđenja u Hayu. Pola je deset već prošlo. Napolju prođe pokoji auto. Praznik je neki na Nadi pa se ne radi iako je ponedelak. Takvih ima 9 praznika godišnje pa ljudi iskoriste za odlazak na kotiđe, male kućice na obalama jezera kojih na Nadi ima oko milion.. Ma to je planeta sa 30 miliona kvadratnih kilometra od kojih pola zauziima slano more. I planina i ravnica, i snijega, i tropske vrućine. Došli smo ubrzo poslije moga izlaska iz Grasslanda. U GrizVillu dvo milionskom gradu se lako sakriti.. Donja ništa ne reče kad sam se pojavio iz voza izlazeći iz voza na stanici. Dunja mi je radosno pritrčala vičući tata tatice. Odosmo u neki jeftin hotel u blizini i poslije par dana iznajmih stan za nas troje. Šutila je Donja, šutio sam ja. To mi je je dobro došlo da malo odahnem. Znao sam da zna. Bilo joj je svejedno ko je od nas mrtav. Važno joj je bilo da je bar jedan živ. Od intime smo odmah odustali iako smo spavali zajedno. Podredili bi sve organizaciji oko ishrane, traženju namirnica, hodanja za brašnom i konzervama po dobrotvornim organizacijama. Otišao sam do Ombora da se registrujem u listu izbjeglica. To je bilo veoma važno u slučaju nasilne mobilizacije. Čuo sam da je u obližnju Atchu bilo opsano otići po izbjeglički dokumenat jer bi dotičnog odmah zgrabili i vratili u Bony u enišku vojsku. Zaposlio sam se u dvije osnovne škole i lako prešao na lokalni ekavski izgovor Balk jezika. To nam je bilo nedovoljno čak i za hranu tako da sam trošio iz mojih deviznih rezervi koje su se brzo tanjile. Ostade mi par stotina hiljada uzidane ispod kade u kupatilu žikicinog stana. Nisam smio da ih ponesem neho par hiljada ušivene u pojas pantalona. Namjerno sam iz Grasslanda bježao preko Aniš teritorije da me neko od eniša ipak ne prepozna ili naprosto mobiliše kao vojnika. Tamo u Sany sam studirao u New Yorku, samo 80 km daleko od GrizzVila tako da sam prilično poznavao i njega jer smo sa pozorištem dolazili često na nekakve smotre i festivale. Sreo bi rijetko ponekad nekog od mojih ili Žikicinih đaka i nije bilo problema sa mojom prevarom identiteta. Ma nikom nijebilo ni do koga. Borba za goli život se nastavljala. Jednom me sretne na ulici neki rmpalija dobroćudnog lica pa reče,- Žiko bre jesil'živ. Mi čuli da si u onoj vukojebini u Bony zaglavio. Ja cereći se uprem prst u njega a on veli, - Milanče, Milanče Vukadinović,- opalim ja kao iz topa. Sećaš me se, veli on iznenađen. A, velim, - si živ, pa ga zagrlim i poljubimo se tri puta u obraze kako je red i običaj u Sany. Jebote jesi ofalio, - veli on. Ali ostario nisi kao neki naši iz generacije. Sećaš se Tedya, velio on. I slušali kod Matanovića, velim ja opet k'o iz topa. Jebote, alal vera što ti imaš pamćenje, - veli on. Ja nikako da se setim njegova prezimena već duže vreme a mrzi me da moj index tražim i pogledam. Da da kod Matanovića. Eto Tedi je umro od starosti. I Gagi i Sena i ko zna još koliko iz naše generacije. Tedy Ostareo naglo, savio se, zubi mu ispali. Popijemo snogu po rakijicu dvije u nakoj kafani kod stanice. On sve časti, sjeća se svega i što je najvažnije samo on priča a ja dobacim samo neke indicije i kupim priče iz Žikicinih studentskih dana. Ma sve isto kao u mojima samo su imena ljudi i mjesta različita. Zamezimo sa burekom i kuvanim jajima. Ne pričam mu za škole u kojima radim. Velim da sam izbjeglica i muvam da ne sazna moju adresu. Velim, stanijem kod punca a on je zajeban. Stalno nosa pucu za pasom i to neki kolt Magnum. I sve maltretira kod kuće.